Željko Šikić
Josipa Bana Jelačića 69.
Dubrovnik
Kabinet Predsjednika Republike
Predstojnik kabineta
dr. Jure Radić
Štovani gospodine
Nakon što sam Vam poslao kopiju mog pisma naslovljenog Dubrovačko neretvanskoj županiji, te Vam ukratko usmeno izložio svoje stajalište, odlučio sam Vam i pismeno radi Vašeg lakšeg referenciranja, iznijeti nešto širi kontekst događaja, za koje je paradigmatično moje razriješenje članstva u Upravnom odboru "Atlantske plovidbe".
Više puta do sada, još od vremena trajanja mog mandata kao Predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Dubrovnik, na svoju štetu odustajao sam od reagiranja na neistine i objede koje su mi na leđa bacali razni Jugoslaveni i komunisti kasnije transformirani u velike Hrvate, razne pobjeglice prerušene u heroje. Bio sam preumoran od borbe za Hrvatsku, da bi se u to doba ozbiljnije pozabavio s tim problemom. Moje nereagiranje su mnogi protumačili kao mogućnost nalaženja uvijek istog žrtvenog jarca za svaki problem. Jer on šutljivo nosi svoj križ i ne reagira. Po završetku ratnih okolnosti na dubrovačkom području, nakon povlačenja Jugoslavenskog okupatora, došlo je na red dijeljenje činova i spomenica. Kao žrtveni jarac naravno da nisam dobio ni "H" od hvala. S obzirom na to tko je sve dobio zahvale i činove, to mi i nije krivo. U akciji falsificiranja povijesti brisalo me se i briše iz mnogih događaja u kojima sam igrao centralnu ulogu, a ne samo sudjelovao, a slave se oni koji tu čak nisu ni bili. Sve sam ovo progutao kako u ovom važnom povjesnom trenutku ne bi stvorio bilo kakvu prepreku učvršćivanju Hrvatske države.
Na žalost u dijelu Hrvatske gdje sam se rodio i koji mi predstavlja kućni prag, Dubrovniku, počele su se događati scene poznate iz ne tako davnih dana komunističke Jugoslavije. Samozvani "komesar" iz Zagreba, inače Saborski zastupnik i novi Predsjednik HDZ-a počeli su se igrati vlasti. Pod svoju kontrolu su eksplicitno stavili Županijske i gradske prvake. Uz obvezni svakodnevni dekor službenih ručkova i večera, počela se provoditi infantilna politika dvojice nedozrelih i neiživljenih ljudi kratke pameti. Naravno uz pozivanje na politiku HDZ-a. I uz više ili manje eksplicitno odobravanje još nekih dužnosnika.
Pri kraju svog mandata usmeno sam i pismeno objasnio pojave i dao naslutiti buduće događaje. Kasnije sam gledao i slušao, kako se na dubrovačkom području urušavaju načela koja sam se trudio uspostaviti, koja sam u svojoj strategiji javno obznanio u rujnu 1990. kao drugu točku (odmah nakon uspostavljanja Hrvatske države), a što držim osnovnim čimbenikom našeg priključka u krug razvijenih i stabilnih zapadnih zemalja. Osjećam svoj dio odgovornosti zbog svoje prevelike pasivnosti u proteklih devet mjeseci, što donekle mogu opravdati umorom od trogodišnje borbe za opstanak Hrvatske na njenom krajnjem jugu, te razumljivom povrijeđenošću i osjećajem suvišnosti. Svoju svjesnu izolaciju ipak sam bio prisiljen malo narušiti, budući da sam na jednom jedinom mjestu bio član upravnog odbora, u "Atlantskoj plovidbi".
Od početka sam se uglavnom jedini suprostavljao nestručnom, površnom i često tendencioznom vođenju upravnog odbora od strane njegovog predsjednika (ranije spomenutog "komesara"), koji je sve nedorečenosti pravdao nalozima "odozgo". Nedavnim raspitivanjem u središnjici HDZ-a utvrdio sam da je sve radio na svoju ruku. Za svoju pak principijelnost koja je dugoročno značila branjenje obraza Hrvatske prije nekoliko dana "nagrađen" sam razriješenjem iz Upravnog odbora. Bez ikakvog obrazloženja ovaj akt potakla je "Dubrovačka županija", a riješenje izdao Fond za privatizaciju.
Posredno sam saznao za taj čin, jer se gospoda nisu odostojala ni poslati mi izravno rješenje o razješenju. Kap je prelila čašu i reagirao sam. Uputio sam pismo hrvatskom fondu za privatizaciju i Dubrovačko neretvanskoj županiji. Opet sam bio uviđavan i ne želeći stvarati afere, nisam se obratio novinama.
Nisam dobio nikakav odgovor, što je bilo za očekivati. A propitujući se saznao sam o neargumentiranim pritiscima na Fond za privatizaciju i to nažalost od strane župana Dubrovačko neretvanskog, te Predsjednika skupštine Dubrovačko Neretvanske županije i Saborskog zastupnika za moju smjenu, naravno bez ikakvih argumenata. (Specijalno zbog toga putovalo se u Zagreb.) Da je župan Dubrovačko-Neretvanski potpisao zahtjev za moje razriješenje, objašnjavam njegovim velikim padom pod utjecaj Predsjednika skupštine Dubrovačko-neretvanske županije. Njegov potpis dakle nije ništa drugo nego još jedna u nizu njegovih nedosljednosti nastalih kao posljedica površnosti i lakomislenosti (blago rečeno). Ovo se samo nadovezuje na niz iz kojega ću izvući:
- njegovu indolentnost u radu prvog kriznog štaba,
- njegovu veliku odgovornost za nereagiranje u "akciji Male bare", kad je oružje iz Ploča krenulo svuda samo ne u Dubrovnik, a on je jedini znao za to kao predstavnik Vlade za općine koje su tada pokrivale teritorij današnje Dubrovačko neretvanske županije,
- njegovo panično ponašanje u prvim ratnim danima,
- njegov bijeg u najkritičnijim trenucima obrane Dubrovnika,
- njegovu dugotrajnu neaktivnost nakon povratka u Dubrovnik.
Uz samo ovh nekoliko činjenica tragično je da se takav čovjek potpisuje pod državne dokumente.
O ponašanju i djelovanju spomenute trojice dužnosnika Hrvatske države znam jako puno i spreman sam na Vaš poziv to detaljnije elaborirati. Siguran sam da ni u kom slučaju ne zavrijeđuju obnašati dužnosti koje su im povjerene. Pučanstvo napačenog Hrvatskog juga ne zaslužuje takve "prvake".
Sa štovanjem
mr. Željko Šikić dipl. ing.
Zagreb, 22. veljače 1994.
P.s.
1. Koliko sam bio u pravu pokazuje i najnovije priopćenje Gradskog odbora HDZ-a. Dubrovnika, objavljeno u "Slobodnoj dalmaciji" od 18. veljače 1994., gdje naravno bez napominjanja mog imena spominje moje ponašanje u glasovanju za direktora "Atlantske plovidbe" u pozitivnom kontekstu, i na taj se način izvlači iz situacije u koju ga je "komesar" doveo. Bizarno je da je jedan od vjerojatnih razloga moje smjene u isto vrijeme upotrebljen kao opravdanje.
2. Gospodin, koji je od strane župana predložen u Upravni odbor "Atlantske plovidbe" umjesto mene, bivši je sekretar za prosvjetu i kulturu općine Dubrovnik. S morem ima toliko veze, što je morskim putem (kao i župan) pobjegao u najtežim ratnim danima u jesen 1991. i bez riječi ostavio svoju dužnost. Hrvatska mu tada očito nigdje nije bila sigurna, pa se skrasio tek u Ljubljani. Vratio se u Dubrovnika nakon više od godinu dana, kad su se okupatori definitivno povukli.